Sunday 26 April 2020

Dvostruko staklo

Za mene potpuno nepoznata islandska spisateljica Halldóra Thoroddsen predstavlja otkrovenje. Već prvim sažetkom nakon naslova ovog kratkog romana privukla me je k sebi i uvukla u prizore usamljenih islandskih kuća, predela sa tek možda pedesetak duša o kojima sam svojevremeno kao tinejdžer maštao, gledajući karte Islanda, Norveške, Švedske, Danske i Finske u debelim leksikonima. Poetičnost Halldórinog stila odmah je uočljiva. To je verovatno još jedan razlog zbog kojeg mi je priča toliko bliska. Jer sam i sam, kao autor, pre svega naklonjen poeziji i poetskom izrazu.
U izolaciji, gde sam primoran da svet posmatram iza dvostrukog stakla; razmišljanje o neizbežnom kraju često je na dnevnom rasporedu misli. Da li je ljubav moguća u poznom dobu? - jedno je od pitanja koje autorka suptilno postavlja kroz priču o starijoj udovici koja se u jednom momemntu zaljubljuje u muškarca koji nije privlačio njenu pažnju u mladosti. Da li je moguća sreća? Da li smo ikada bili srećni ili samo živimo, vegetiramo dok se godišnja doba i pejzaži menjaju iza drugog stakla? Glavna junakinja odlučuje da se prepusti, ali baš tada ta neizbežna smrt odnosi ustreptali zanos, dodire; sve ono što je davno izgubila sa gubitkom svojeg višedecenijskog partnera. Vraćajući se ponovo na početak, a na kraju života,"iskustvo se više ne stropoštava na nju, ona je sama iskustvo. Stapa se sa svetom napolju. Postaje detetov nezgrapan pokret, pesak i lopatica." Ili jednostavo - "postoji."
Za ovaj roman, "Dvostruko staklo" inače objavljen 2016. godine, Halldóra Thoroddsen je dobila Nagradu Evropske unije za književnost.

No comments:

Post a Comment