Naime, glavna junakinja opisuje svoju opsjednutost promjenom fizičkog izgleda koji bi ju doveo do sreće i prilike da konačno, nakon svih godina mržnje prema sopstvenom tijelu počne da živi punim plućima. Eve kaže kako je mislila da je konačno zavoljela sebe kada je napisala vaginine monologe, ali se zapravo ovom knjigom fokus samo prebacio s vagine na trbuh. Dakle, ovo je priča o trbuhu!
To je ono što me je zapravo navelo na razmišljanje; jer sam i sam u ovoj izolaciji počeo primjećivati kako mi trbuh raste (ili je zapravo već bio veći nego prije recimo godinu dana). Svoj put do sreće Eve traži kroz susrete sa raznim ženama, na različitim kontinenatima, različitih životnih dobi i iskustava sa sopstvenim tijelima.
Eve priča kako je zapravo uspjela doći do točke u kojoj je prihvatila, a vjerujem i zavoljela sebe.
U situaciji kada sam posve izoliran i kada često razmišljam o prijateljstvima i ljudima koji bi to trebali biti, analizirajući njihovo ponašanje, često dolazim do zaključka da sam si zapravo najbolji prijatelj ali i najveći neprijatelj. I tu se mogu složiti sa Eve. Da li će me to spriječiti da i dalje razmišljam o sopstvenom trbuhu i kako ću iz izolacije izaći poput gomboca sa pekmezom od šljiva, treba vidjeti. Treba sačekati da ovaj zatvorski period prođe. No, prihvatiti sopstvene nedostatke svakako je put koji sigurno vodi do jednog mnogo boljeg života bez obzira na uvjete i situacije. Pa čak bez obzira na prijatelje. Jer sa sobom se uvijek budim i na koncu, ostat ću sa sobom. Stoga mogu zaključiti da ono što se na početku činilo kao "ženska tema" i feministički pristup, zapravo je jedna univerzalna, ljudska priča o (ne)prihvaćanju; teška i bolna, ali stilski napisana tako duhovito i prije svega zabavno. Pa se cijela problematika čini tako laganom.
Ili je to zapravo samo pristup životu i pogled na svijet?
No comments:
Post a Comment