Dobro tijelo

Knjigu Eve Ensler sam uzeo tek tako, da dopunim kupovinu od 6 knjiga na Makartovoj akciji. Sažetak je djelovao zanimljivo iako sam već i po koricama i opisu mogao zaključiti da se radi o feminističkoj knjizi za koju nisam bio siguran hoće li mi se dopasti. Ova priča je zapravo priča o tipičnim "ženskim temama". No, na moje iznenađenje, veoma je stilski duhovita. Ponekad me je čak i nasmijala svojim zaključcima i zapravo mi je ova kratka priča i tema prevashodno, mi je baš legla.
Naime, glavna junakinja opisuje svoju opsjednutost promjenom fizičkog izgleda koji bi ju doveo do sreće i prilike da konačno, nakon svih godina mržnje prema sopstvenom tijelu počne da živi punim plućima. Eve kaže kako je mislila da je konačno zavoljela sebe kada je napisala vaginine monologe, ali se zapravo ovom knjigom fokus samo prebacio s vagine na trbuh. Dakle, ovo je priča o trbuhu!
To je ono što me je zapravo navelo na razmišljanje; jer sam i sam u ovoj izolaciji počeo primjećivati kako mi trbuh raste (ili je zapravo već bio veći nego prije recimo godinu dana). Svoj put do sreće Eve traži kroz susrete sa raznim ženama, na različitim kontinenatima, različitih životnih dobi i iskustava sa sopstvenim tijelima.
Eve priča kako je zapravo uspjela doći do točke u kojoj je prihvatila, a vjerujem i zavoljela sebe.
U situaciji kada sam posve izoliran i kada često razmišljam o prijateljstvima i ljudima koji bi to trebali biti, analizirajući njihovo ponašanje, često dolazim do zaključka da sam si zapravo najbolji prijatelj ali i najveći neprijatelj. I tu se mogu složiti sa Eve. Da li će me to spriječiti da i dalje razmišljam o sopstvenom trbuhu i kako ću iz izolacije izaći poput gomboca sa pekmezom od šljiva, treba vidjeti. Treba sačekati da ovaj zatvorski period prođe. No, prihvatiti sopstvene nedostatke svakako je put koji sigurno vodi do jednog mnogo boljeg života bez obzira na uvjete i situacije. Pa čak bez obzira na prijatelje. Jer sa sobom se uvijek budim i na koncu, ostat ću sa sobom. Stoga mogu zaključiti da ono što se na početku činilo kao "ženska tema" i feministički pristup, zapravo je jedna univerzalna, ljudska priča o (ne)prihvaćanju; teška i bolna, ali stilski napisana tako duhovito i prije svega zabavno. Pa se cijela problematika čini tako laganom.
Ili je to zapravo samo pristup životu i pogled na svijet?

Dvostruko staklo

Za mene potpuno nepoznata islandska spisateljica Halldóra Thoroddsen predstavlja otkrovenje. Već prvim sažetkom nakon naslova ovog kratkog romana privukla me je k sebi i uvukla u prizore usamljenih islandskih kuća, predela sa tek možda pedesetak duša o kojima sam svojevremeno kao tinejdžer maštao, gledajući karte Islanda, Norveške, Švedske, Danske i Finske u debelim leksikonima. Poetičnost Halldórinog stila odmah je uočljiva. To je verovatno još jedan razlog zbog kojeg mi je priča toliko bliska. Jer sam i sam, kao autor, pre svega naklonjen poeziji i poetskom izrazu.
U izolaciji, gde sam primoran da svet posmatram iza dvostrukog stakla; razmišljanje o neizbežnom kraju često je na dnevnom rasporedu misli. Da li je ljubav moguća u poznom dobu? - jedno je od pitanja koje autorka suptilno postavlja kroz priču o starijoj udovici koja se u jednom momemntu zaljubljuje u muškarca koji nije privlačio njenu pažnju u mladosti. Da li je moguća sreća? Da li smo ikada bili srećni ili samo živimo, vegetiramo dok se godišnja doba i pejzaži menjaju iza drugog stakla? Glavna junakinja odlučuje da se prepusti, ali baš tada ta neizbežna smrt odnosi ustreptali zanos, dodire; sve ono što je davno izgubila sa gubitkom svojeg višedecenijskog partnera. Vraćajući se ponovo na početak, a na kraju života,"iskustvo se više ne stropoštava na nju, ona je sama iskustvo. Stapa se sa svetom napolju. Postaje detetov nezgrapan pokret, pesak i lopatica." Ili jednostavo - "postoji."
Za ovaj roman, "Dvostruko staklo" inače objavljen 2016. godine, Halldóra Thoroddsen je dobila Nagradu Evropske unije za književnost.