„Tijelo mi nije sačinjeno za kraj“ – kaže Rajna.
Nije ni moje, iako sam danas signalističkim bedžom
zarivao oštricu u kožu okolo i blizu vena na rukama.
„Moje tijelo ne možete sabiti“ – kaže Rajna.
Ne možete ni moje.
Ako se sabijem između sedišta za druga tela,
gde ta tela gledaju jedno u drugo
do beskonačnosti, krv negde mora izaći.
Ne mogu biti završen skup.
Ne mogu podnijeti titranje rubova
u svakom segmentu kože.
Imam kamenje u grudima.
Teško dišem i onda se monogo znojim.
Useci peku.
„najbolje je da ih ostaviš da se prirodno suše“ – reče
bolničar
iz emergency službe.
Moje tijelo je nemoguće skupiti u krug
i zatvoriti dok zastori ne padnu.
Ja ne mogu tako da zaspim.
Ni privremeno, ni zauvijek.
Volim Samoubojicu u sebi jer me uvijek upozori.
Traži stanku. –
„Hej, vidiš, ovo su crvene londonske govornice,
nisu više u uporabnom stanju, ali imaju lijepe
cvjetne žardinjere“ – kaže mi On.
I onda stanka.
Odem do prve prodavnice lijekova
i kupim flastere, vlažne maramice, paracetamol i suhe
maramice.
Onda popijem 2 mg rivotrila i 40 mg bensedina.
Čekam, jer imam spor metabolizam.
A i absence-epileptični napad me može na momenat isključiti
odmah potom usključiti u mrak otvorenih očiju.
„Tijelo mi nije sačinjeno za kraj“ – kaže Rajna.
„Jer kamen u grlu ne smije biti“.
Točka od mene između rečeničnog kaosa u glavi.
__________________________________________________________
14.06 h završeno
26.09.2023.
utorak
(Costa Coffee – Uxbridge, centar)
[svi navodi, stihovi Rajne Racz;
sem u trećoj strofi – self dijalog]
