Tijelo mi nije sačinjeno za kraj

Tijelo mi nije sačinjeno za kraj

 

„Tijelo mi nije sačinjeno za kraj“ – kaže Rajna.

Nije ni moje, iako sam danas signalističkim bedžom

zarivao oštricu u kožu okolo i blizu vena na rukama.

„Moje tijelo ne možete sabiti“ – kaže Rajna.

Ne možete ni moje.

Ako se sabijem između sedišta za druga tela,

gde ta tela gledaju jedno u drugo

do beskonačnosti, krv negde mora izaći.

Ne mogu biti završen skup.

Ne mogu podnijeti titranje rubova

u svakom segmentu kože.

Imam kamenje u grudima.

Teško dišem i onda se monogo znojim.

Useci peku.

„najbolje je da ih ostaviš da se prirodno suše“ – reče bolničar

                                                               iz emergency službe.

Moje tijelo je nemoguće skupiti u krug

i zatvoriti dok zastori ne padnu.

Ja ne mogu tako da zaspim.

Ni privremeno, ni zauvijek.

 

Volim Samoubojicu u sebi jer me uvijek upozori.

Traži stanku. –

„Hej, vidiš, ovo su crvene londonske govornice,

nisu više u uporabnom stanju, ali imaju lijepe

cvjetne žardinjere“ – kaže mi On.

 

I onda stanka.

Odem do prve prodavnice lijekova

i kupim flastere, vlažne maramice, paracetamol i suhe maramice.

Onda popijem 2 mg rivotrila i 40 mg bensedina.

Čekam, jer imam spor metabolizam.

A i absence-epileptični napad me može na momenat isključiti –

                                    odmah potom usključiti u mrak otvorenih očiju.

 

„Tijelo mi nije sačinjeno za kraj“ – kaže Rajna.

„Jer kamen u grlu ne smije biti“.

Točka od mene između rečeničnog kaosa u glavi.

 

__________________________________________________________

 

14.06 h završeno

26.09.2023.

utorak

(Costa Coffee – Uxbridge, centar)

[svi navodi, stihovi Rajne Racz;

sem u trećoj strofi – self dijalog]