celog
dana
Hands Clean
Dojučerašnja SNS–parazitska trakavica nestala je iz vidokruga
Brzinom svjetlosti, valjda se uvukla u svoj cvjetnjak
Na periferiji grada Sandvikena, sa svojim dragocjenim psima
Oprala je bradavičaste-ruke – Hands Clean, kaže Alanis Morissette
Zatim je nekoliko puta oprala obraze, obrijala svaku dlaku, ošišala se – svježe
Zatim oprala cijelo tijelo od smrdljive krvi leševa
A potom se namazala svojom kolekcijom krema za njegu
Na kraju oprala je i unutarnju stranu usta –
Ispiranje cijelog SNS-progresivnog rječnika,
Kao i ime koje je već jednom promijenila
Ostavljanje sjedišta Sandvikenske gimnazije u blokadi
U tišini i anonimnosti svog vrta
Ona će čekati novi slom,
Novu selekciju parazita koji će zauzeti prazna mjesta udobnih čmarišta
Kao i Đinđić, pričat će nam o neoliberalnoj demokraciji –
Kako je divno biti rob kapitalizma(!)
Trakavica će tada ispuzati,
Uvući se u nečiju guzicu novih glasnogovornika,
U preuređenom sjedištu, u toplini novog ustroja sustava,
Naći će novi obraz i lice (možda i ime)
Još jednom očistiti sisaljke, oprano ime i tijelo sjesti će u novu fotelju
U novom tunelu čmara i crijeva, kao i sve prijethodne
Zaboravit će na krv koja je završila u kanalizaciji povijesti
Davno, sa smrskanim leševima bačenim na lokalnu deponiju
_____________________________________________
Zaustaviću smrt ako krene ovim
hodnikom
__________________________________
Melodije budućnosti
20.16h – 20.24h
Da li ćeš me voleti i
sutra?
"Will you still love me tomorrow?"
Svet koji vidim, stoji iza povrede.
-
ali, rekla sam "povređena", velika je razlika.
Klein-plava u dubini očiju moje majke
na metalnom krevetu sjedimo. dva tijela. poluodrasla jajna ćelija i negdašnji cijeli svijet unutarnjih valova. tražio sam pogled. susret dvije crne rupe. one kroz koje možeš dosegnuti taj svijet u kojem sam nekoć poput larve plivao. tražim sopstveni odraz u nijansama plave. vidim samo blještavo bijlele zidove, bijele rešetke na dva postojeća prozora. metalni krevet naslonjen je na zid. ima bijlele plahte. sa moje desne strane sjedi jedna isisana žena u cvjetnom ogrtaču. kroz tanku kožu mogu se vidjeti vene i oblik svake kosti šaka i lica. okrenula se ka vratima, ka mojoj lijevoj strani. susrela su se dva oka. u njenom plavom ne prepoznajem onaj unutarnji svijet. elektrošokovi abortirali su srž. svakodnevno stezanje kožnim kaiševima o rubove metalnog kreveta. ta srebrna boja svježeg metala, hladna poput blještavila zidina sobe. ona koja me je učila kako voljeti puževe nakon kiše više ne stanuje u tijelu ove žene. gdje si? tražim te u kutovima sobe. u bjelinama plafona. u malim procjepima za niti paučine ponekog zalutalog kućnog pauka iz tvojih stihova. napisala si jednom – poljem hrle vrane crne. nisi se nikada vratila cijela. vrane su odletjele. ostalo je samo ravno polje. horizont linija izvan prozora. izvan ograde rešetaka.
u sadašnjici, možda već potpuno odrasla jajna ćelija, sjedi na sličnom krevetu. iza plavog najlonskog zastora krici i krv. u mojem unutarnjem svijetu valovi su veliki. ali katkad dovljno mali da se održim na površini. na bijelim plahtama. kut je cijela soba. urezujem strah u kožu. iscrtavam horizont. linije postaju krvavi zalasci sunca. abortirani unutarnji svijet curi ka spolja. na nekom drugom metalnom krevetu.
Na tirkiznim valovima
Na valovima Jezera s kricima
crnoglavih galebova
Jednom će i njen mjesec zasjati
______________________________________
oko nule

Predstavljamo vam pobedničku pesmu na „Suboticijadi IV“ u originalu. „Klein – plava u dubini očiju moje majke“, autora Vladimira Milojkovića.
Klein – plava u dubini očiju moje majke
Ponekad gubim snove detinjstva
na dlanovima ostavljam ih
prelazim put razmišljanja
nad glavom sivi oblak
plava misao kotrlja se lavirintom zvezdanog ambisa
zenice se šire
polja nedovršenih snova spavaju grleći to crnilo
i dalje jača od erupcija vulkana sumornosti
sklupčana na posebnom mestu – voljena
čitajući u potaji sve zaključane suze
stihove zaboravljene na jastuku
obgrli me čvrsto, iskreno, nežno, kišom ljubavi
na njenim dlanovima leže sva rasuta zrna prašine
nedovršenih snova detinjih i onih što skrivaju se u stvarnosti
sadašnjeg trenutka sa dna
gazim lišće odvažno, stidljivo, iz oblaka kaplje zrak
na pločniku života noseći zenicu plavog oka
nekog dalekog šapata, a ipak bliskog
grleći to crnilo ogrnuto Klein-plavom
tu tamu dubine duše moje majke.