celog
dana
čudesne stvari:
mnogo sam se dosađivala ovih dana
ne znam šta je na ulici
ali verujem: moja majka je nastavila da vodi isti život –
NIJE IMALA IZBORA.
poslednje mleko niz stepenice
žive muve bosonogo
izliva reč na moju kosu
izuzev mene
vuku dalje da prežive
u tri smene
ali odomaćene sa crvenim olucima
nošene na rukama
ovde u ostrvskoj državi
automat podiže sebe
prisvojio je mojih 480 ₤
„čovek“ – bogati beli vlasnik
isekla sam već sledeće noći
mogla bih u svom privremenom londonskom stanu
vodenim autobusom otputovati
u praskozorje
sa zapada
u sadašnjost:
nebo od srži lubenice suprotnog pravca
pitala sam ga zašto moram baš ja
dok se pakovao otvor na lobanji.
10. april 2023.
ponedeljak
/Yiewsley, soba broj 5,
Hands Clean
Dojučerašnja SNS–parazitska trakavica nestala je iz vidokruga
Brzinom svjetlosti, valjda se uvukla u svoj cvjetnjak
Na periferiji grada Sandvikena, sa svojim dragocjenim psima
Oprala je bradavičaste-ruke – Hands Clean, kaže Alanis Morissette
Zatim je nekoliko puta oprala obraze, obrijala svaku dlaku, ošišala se – svježe
Zatim oprala cijelo tijelo od smrdljive krvi leševa
A potom se namazala svojom kolekcijom krema za njegu
Na kraju oprala je i unutarnju stranu usta –
Ispiranje cijelog SNS-progresivnog rječnika,
Kao i ime koje je već jednom promijenila
Ostavljanje sjedišta Sandvikenske gimnazije u blokadi
U tišini i anonimnosti svog vrta
Ona će čekati novi slom,
Novu selekciju parazita koji će zauzeti prazna mjesta udobnih čmarišta
Kao i Đinđić, pričat će nam o neoliberalnoj demokraciji –
Kako je divno biti rob kapitalizma(!)
Trakavica će tada ispuzati,
Uvući se u nečiju guzicu novih glasnogovornika,
U preuređenom sjedištu, u toplini novog ustroja sustava,
Naći će novi obraz i lice (možda i ime)
Još jednom očistiti sisaljke, oprano ime i tijelo sjesti će u novu fotelju
U novom tunelu čmara i crijeva, kao i sve prijethodne
Zaboravit će na krv koja je završila u kanalizaciji povijesti
Davno, sa smrskanim leševima bačenim na lokalnu deponiju
_____________________________________________
Zaustaviću smrt ako krene ovim
hodnikom
Stockley park i Thorney golf teren
sakupljajući odbačene loptice
(potrebne su mi)
Potrebna mi je osoba da podelimo bensedin i rivotril
sa eliceom za erupcije
serotonina
__________________________________
Melodije budućnosti
20.16h – 20.24h
Da li ćeš me voleti i
sutra?
"Will you still love me tomorrow?"
jednog londonskog popodneva.
Na livadi golf-terena;
Svet koji vidim, stoji iza povrede.
Noževi, žice, makaze, pa i pištolj s jednim metkom.
Da li ćeš mi prosuti mozak?
Posmatram sposobnost predmeta
dok na snimku čujem Amy-n glas:
"Yeah, I've never wanted to end (and laughter)".
Zbogom plavo nebo gradskog stadiona u Subotici.
Video sam šta sam video -
napuštanje zbog punih saksija vode u kojima rastu aloja-vere.
>>uvređena sam zbog toga<< - biće dugoročno urezano u pamćenje.
-
ali, rekla sam "povređena", velika je razlika.
Pritiskam levo oko maramicom -
".....da znaš da imaš posebno mesto
Nedosanjan san o ljubavi dok koračam.
Dok kapi londonske kiše miluju otkrivene delove kože.
U duboko nemirnoj seni moje duše
maslačci se njišu otpuštajući semene padobrane;
mirise pramenova kose koji su nedugo bili na ramenu;
miljama daleko, tamo negde when the night needs the morning star.
____________________________________________________
9.34am - 9.41am
11.09.2023.
mačke unaokolo sede kao staklene školjke na granama
jedemo pogrešne kajsije kao staklo
kad bi disale hladne okrećući oči razgranato
na stolicama kojima je izudarana mama
jedne noći
kestenje koje je kuvala s ljubavlju i snove kao poslasticu
još i danas sećanje kao mačke
pozdravljam na nekom drugom parkingu
ako sećanje vidim
_________________________________
10.58 pm – 11.58 pm & 01.47 pm – 01.49 pm
15. januar 2020 & 1. april 2024.
/poetska online radionica, moderatorica Monika Herceg/
Klein-plava u dubini očiju moje majke
na dlanovima ostavljam ih
prelazim put razmišljanja
nad glavom sivi oblak
plava misao kotrlja se lavirintom zvezdanog ambisa
zenice se šire
polja nedovršenih snova spavaju grleći to crnilo
i dalje jača od erupcija vulkana sumornosti
sklupčana na posebnom mestu – voljena
čitajući u potaji sve zaključane suze
stihove zaboravljene na jastuku
obgrli me čvrsto, iskreno, nežno, kišom ljubavi
na njenim dlanovima leže sva rasuta zrna prašine
gazim lišće odvažno, stidljivo, iz oblaka kaplje zrak
na pločniku života noseći zenicu plavog oka
nekog dalekog šapata, a ipak bliskog
grleći to crnilo ogrnuto Klein-plavom
tu tamu dubine duše moje majke
___________________________________
26.11.2023.
14.54h – 15.08h
nedelja
/Yiewsley, soba 5/
{nagrada – ’Prvo Slovo Subotice 2024’}
na metalnom krevetu sjedimo. dva tijela. poluodrasla jajna ćelija i negdašnji cijeli svijet unutarnjih valova. tražio sam pogled. susret dvije crne rupe. one kroz koje možeš dosegnuti taj svijet u kojem sam nekoć poput larve plivao. tražim sopstveni odraz u nijansama plave. vidim samo blještavo bijlele zidove, bijele rešetke na dva postojeća prozora. metalni krevet naslonjen je na zid. ima bijlele plahte. sa moje desne strane sjedi jedna isisana žena u cvjetnom ogrtaču. kroz tanku kožu mogu se vidjeti vene i oblik svake kosti šaka i lica. okrenula se ka vratima, ka mojoj lijevoj strani. susrela su se dva oka. u njenom plavom ne prepoznajem onaj unutarnji svijet. elektrošokovi abortirali su srž. svakodnevno stezanje kožnim kaiševima o rubove metalnog kreveta. ta srebrna boja svježeg metala, hladna poput blještavila zidina sobe. ona koja me je učila kako voljeti puževe nakon kiše više ne stanuje u tijelu ove žene. gdje si? tražim te u kutovima sobe. u bjelinama plafona. u malim procjepima za niti paučine ponekog zalutalog kućnog pauka iz tvojih stihova. napisala si jednom – poljem hrle vrane crne. nisi se nikada vratila cijela. vrane su odletjele. ostalo je samo ravno polje. horizont linija izvan prozora. izvan ograde rešetaka.
u sadašnjici, možda već potpuno odrasla jajna ćelija, sjedi na sličnom krevetu. iza plavog najlonskog zastora krici i krv. u mojem unutarnjem svijetu valovi su veliki. ali katkad dovljno mali da se održim na površini. na bijelim plahtama. kut je cijela soba. urezujem strah u kožu. iscrtavam horizont. linije postaju krvavi zalasci sunca. abortirani unutarnji svijet curi ka spolja. na nekom drugom metalnom krevetu.
