Lutanja

Curenje života

Ne sjećam se sna od prekjučer.

Stojim u gomili narančastih majica. Jedna žena

priča o udaji – samo da mi nađu nekoga da se još udam.

To je tako provincijski. Najradije bih ostao u stanu.

Između četiri zida razvlačio se po krevetu. Ali želim kroz Peščaru.

Imam bijelu košulju i crnu trenirku dolje.

Ne sjećam se sna, ali podsjeća na ovu situaciju.

U gradu sam koji je moj, ali ne poznajem nikoga.

Ili neki mene poznaju ali se namjerno ne žele javiti.

Gledaju me i ja gledam njih – ne znamo se. Kao da nikada nismo

prozborili ni riječ, a jesmo. Tumaram ulicama sopstvenog grada, ali kao da nije

moj grad nego neka zabitara koju su svi zaboravili. Jedan grad, jedan život.

Drugi grad, drugi  život.

To je pisalo negdje i urezalo mi se u pamćenje

dok stojim ispred zatvorenog marketa sa natpisom „bolji ukus – chipsy“.

Hvatam se za probiotik da spriječim nekontrolirano curenje života koji pokušavam prepješačiti.

________________________________

7.58 h – 8.07 h

11.08.2019.

nedjelja

[Kelebija, granica]

Menstruacija

Svi su se ubili.

Neki su skočili, neki su se ugušili.

                                  Svi.

Anne je okončala u 45.

Imam još vremena – razmišljam

Imam još ravno pet godina, ili ipak nešto manje.

Godišnje nekoliko puta

Dobijam pretnje uništenjem.

Kao da nasilnici, napadači mogu namirisati moje misli,

Moj mozak dok broji, dok se krije od sunčanice,

Dok gazi ulicama raznih gradova.

Pokušavam sabrati utiske,

Sugestije i komentare, indirktno upućene,

Da je odgovornost moja.

Jer, pretpostavljam, da ako razmišljam o kraju,

Onda svako ko odbija da o tome razmišlja

Ima pravo da se od takvih misli brani:

Udarcima u tuđ potiljak,

Udarcima u tuđ stomak,

Udarcima,

Udarcima,

   Udarcima,

      Udarcima,

        Udarcima,

Udarcima u glavu,

           Udarcima,

              Udarcima,

                 Udarcima,

                   Udarcima,

Udarcima u mozak,

                Na betonu,

                U dnevnoj sobi,

                Na pešačkom prelazu,

        Bilo gde.

Poznajem taj nameštaj.

Poznajem te čeljusti.

Poznajem te poglede.

Poznajem.

Poznajem te.

Dok me gledaš i prodireš u sivu masu

Mojih misli

               Utorbe

U materici mojeg sopstva

               Dok režeš

U pokušaju da hirurški

                        Jednom za svagda abortiraš

Taj zatamnjeni lik izvesnog kraja.

___________________________

15.33 h – 15.47 h

01.04.2019.

ponedeljak

(Subotica / Szabadka)

[*Anne Sexton, ispovedna pesnikinja; 1928. – 1974.]

 

Traganje

Trebalo je da proživim komad života

shvatih konačno – nije potrebno gubiti vrijeme

tragajući za podrškom prijateljskih duša

U odsustvu takvih

može biti posve dovoljna žudnja obustave

moguće je život usmjeriti

on raste u ovome svijetu unutar nas samih

Kada pomislim na godine trčanja u traganju

hvata me jad

zbog uzalud protraćenog vremena.

______________________________

završeno u 12.57 h

18. kolovoza 2019.

nedjelja

(u parku kod Bajskog groblja)