Edicija nova poezija:

Priča o djevojci koju su usput napustile sve prijateljice i prijatelji

 

Szeretem a madarakat.

Šušti lišće.

Šapat mogućih drama.

Eho raste.

Kao šampon za odrasle sa ukusom banane.

Niko nije čuo Zvezdanu kako izgovara “budi dobro”.

Uvjeravam sebe jer znam da ona i dalje postoji u dubini

                                    svojih nebo-plavih očiju.

Odatle izlaze rečenice.

Svi nedorečeni razgovori postaju dorečeni.

Ja je čujem.

Vidim je.

I svi neboderi i sve sivo i crno iz prošlih septičkih jama.

Vidim djevojčicu, vidim djevojku koju poznajem odavno.

Vidim djetinjstvo.

Neukrotivi dah mogućnosti.

Grizem usne.

Nema nikakvih granica.

Kao jutarnja magla ispod sivih londonskih oblaka.

I ta djevojčica/djevojka koja i dalje živi u dubini punog mjeseca.

U otvorenoj šutnji pokretanja vratova živih koji je poznaju;

koji se udaljavaju, vezujući svoja tijela celuloidnom vrpcom ‘drugarstva’.

 

----------------------------------------------------------------------------------------------

 

17.55 h – 18.10h

01. 10. 2023.

nedjelja

/Stockley Golf-Court/

(mojoj sestri Zvezdani)

Christmas poem

PopWash

The headache passed on the horizon of the supervisor’s message

Concerns that I may not be on the same position

Breathing hard, the body stood up

Wears bicycle leggings

A huge curve of saliva accumulated on the tongue

Legs with feet in socks and toes went into the shoes

Water flows down my back

After talking in the office and washing in the small kitchen dishwashing room

A gift followed:

- We want you in the team in the new year as well.

He said.

After the shift was over, I rolled on wheels

Turning the pedals to West London

I had something beautiful to hope for.

_______________________________________

20.43 h - 20.54 h

24/12/21

Friday

(Christmas Eve)