MässigLiebe
Artistic blog of Vladimir Milojković
Monday, 18 May 2026
Poem for a day / P(j)esma na dan
Friday, 3 April 2026
Dan sa autizmom / A day with Autism
Dan sa autizmom
Zaboravio sam da je jučer bio svjetski dan osoba
sa autizmom
Proveo sam ga tipično neautistično, sjedeći
za stolom sa još dvije osobe
Novi prijatelji u novom svijetu, jer iz prošlosti
niko nije preživeo sadašnjost u cjelosti
Telefon kasni poput mene, dostavlja poruke
dan kasnije
Ostavlja vremenu priliku da detaljno prouči
svako slovo i svaku glupost
Svaki otpadak, a njih je mnogo, kao broj
divljih deponija u nastajanju
Iza svake stoji: amen, bolest, potencijalno
izlečenje suplementima, pa opet amen i bog
I tako u krug do neba i nazad, u krevet, u
praznu sobu prepunu stvari i poneke biljke
U tišinu koja govori dok zaboravljam riječi
i gledam video-priče onih koji nemaju vremena
Oni koji bi imali trenutak za razbijanje
tišine daleko su, preko amplituda crnoglavih galebova
Zaboravio sam kako izgleda ljubav,
zaboravio sam kako izgleda disanje sa srećom
Zaboravio sam kako izgleda ustajanje sa
svrhom, kako izgleda hodanje sa smislom
Zaboravio sam na dan koji je zaboravio mene
iznedrivši brzi fiks za ćelije
12.56h – 13.11h
03.04.2026.
Petak
(Uxbridge, London)
A Day with Autism
I forgot that yesterday was World Autism
Awareness Day
I spent it in a typically non-autistic way,
sitting at a table with two other people
New friends in a new world, because no one
from the past has survived the present in its entirety
The phone is late like me, delivering
messages a day later
Gives time the opportunity to study every
letter and every nonsense in detail
Each piece of waste, and there are many of
them, like the number of illegal landfills in the making
Behind each one is: amen, illness,
potential cure with supplements, and again amen and god
And so in a circle to the sky and back, to
bed, to an empty room full of things and the occasional plant
Into the silence that speaks while I forget
the words and watch video stories of those who don't have time
Those who would have a moment to break the
silence are far away, beyond the amplitude of black-headed gulls
I forgot what love looks like, I forgot
what breathing with happiness looks like
I forgot what getting up with purpose looks
like, what walking with meaning looks like
I forgot on a day that forgot me spawning a
quick cell fix
12:56 p.m. – 1:11 p.m
04/03/2026.
Friday
(Uxbridge, London)
Monday, 16 March 2026
Nova pesma (za mamu i tetku)
Dan majki
Ustajanje sa ivice veliki je podvigBež plahte obavijaju stopala
Plafon se sastavlja u origami
Stranice Tove Ditlevsen se razvlače mesecima
Pogledi klize malim ekranom
Šake stežu veštačke iskre
Nečija polja, obroci, misli o sutra i juče, slike rodnog mesta -
Još jedna autentična zgrada za rušenje
'Ti si izabrao tako da živiš' - piše jedna mama
Sa ulične strane šušti ostrvska kiša
Uobičajeno jato oblaka kruži visinama
Osluškujem razgovore vrabaca i svraka
Nerazumljivi jezici u bojama dana
Ulepljene trepavice zatvaraju kapke
Još koji plamen dnevnog sna
Pri povratku u polusvest dočekujem težinu meseca
'Uvek se možeš vratiti kući, bez ičega' - piše druga mama
Srce se penje u jezik, misli vezane u čvor
Pitanje doma retoričko je kao dete u prsima koje umrlo nije
Iako svet nudi samo metastaze groblja
Kao svetlost drugačijeg broja
23.32h - 23.46h
15.03.2026.
nedelja
(Uxbridge, soba 2)
Autor: Milojkovity Vlad Vladimir
Wednesday, 17 December 2025
Monday, 25 August 2025
Nagrađene p(j)esme 2023/ 2024/ 2025: DRUGI DEO
celog
dana
čudesne stvari:
mnogo sam se dosađivala ovih dana
ne znam šta je na ulici
ali verujem: moja majka je nastavila da vodi isti život –
NIJE IMALA IZBORA.
poslednje mleko niz stepenice
žive muve bosonogo
izliva reč na moju kosu
izuzev mene
vuku dalje da prežive
u tri smene
ali odomaćene sa crvenim olucima
nošene na rukama
ovde u ostrvskoj državi
automat podiže sebe
prisvojio je mojih 480 ₤
„čovek“ – bogati beli vlasnik
isekla sam već sledeće noći
mogla bih u svom privremenom londonskom stanu
vodenim autobusom otputovati
u praskozorje
sa zapada
u sadašnjost:
nebo od srži lubenice suprotnog pravca
pitala sam ga zašto moram baš ja
dok se pakovao otvor na lobanji.
10. april 2023.
ponedeljak
/Yiewsley, soba broj 5,
Hands Clean
Dojučerašnja SNS–parazitska trakavica nestala je iz vidokruga
Brzinom svjetlosti, valjda se uvukla u svoj cvjetnjak
Na periferiji grada Sandvikena, sa svojim dragocjenim psima
Oprala je bradavičaste-ruke – Hands Clean, kaže Alanis Morissette
Zatim je nekoliko puta oprala obraze, obrijala svaku dlaku, ošišala se – svježe
Zatim oprala cijelo tijelo od smrdljive krvi leševa
A potom se namazala svojom kolekcijom krema za njegu
Na kraju oprala je i unutarnju stranu usta –
Ispiranje cijelog SNS-progresivnog rječnika,
Kao i ime koje je već jednom promijenila
Ostavljanje sjedišta Sandvikenske gimnazije u blokadi
U tišini i anonimnosti svog vrta
Ona će čekati novi slom,
Novu selekciju parazita koji će zauzeti prazna mjesta udobnih čmarišta
Kao i Đinđić, pričat će nam o neoliberalnoj demokraciji –
Kako je divno biti rob kapitalizma(!)
Trakavica će tada ispuzati,
Uvući se u nečiju guzicu novih glasnogovornika,
U preuređenom sjedištu, u toplini novog ustroja sustava,
Naći će novi obraz i lice (možda i ime)
Još jednom očistiti sisaljke, oprano ime i tijelo sjesti će u novu fotelju
U novom tunelu čmara i crijeva, kao i sve prijethodne
Zaboravit će na krv koja je završila u kanalizaciji povijesti
Davno, sa smrskanim leševima bačenim na lokalnu deponiju
_____________________________________________
Zaustaviću smrt ako krene ovim
hodnikom
Stockley park i Thorney golf teren
sakupljajući odbačene loptice
(potrebne su mi)
Potrebna mi je osoba da podelimo bensedin i rivotril
sa eliceom za erupcije
serotonina
__________________________________
Melodije budućnosti
20.16h – 20.24h
Da li ćeš me voleti i
sutra?
"Will you still love me tomorrow?"
jednog londonskog popodneva.
Na livadi golf-terena;
Svet koji vidim, stoji iza povrede.
Noževi, žice, makaze, pa i pištolj s jednim metkom.
Da li ćeš mi prosuti mozak?
Posmatram sposobnost predmeta
dok na snimku čujem Amy-n glas:
"Yeah, I've never wanted to end (and laughter)".
Zbogom plavo nebo gradskog stadiona u Subotici.
Video sam šta sam video -
napuštanje zbog punih saksija vode u kojima rastu aloja-vere.
>>uvređena sam zbog toga<< - biće dugoročno urezano u pamćenje.
-
ali, rekla sam "povređena", velika je razlika.
Pritiskam levo oko maramicom -
".....da znaš da imaš posebno mesto
Nedosanjan san o ljubavi dok koračam.
Dok kapi londonske kiše miluju otkrivene delove kože.
U duboko nemirnoj seni moje duše
maslačci se njišu otpuštajući semene padobrane;
mirise pramenova kose koji su nedugo bili na ramenu;
miljama daleko, tamo negde when the night needs the morning star.
____________________________________________________
9.34am - 9.41am
11.09.2023.
mačke unaokolo sede kao staklene školjke na granama
jedemo pogrešne kajsije kao staklo
kad bi disale hladne okrećući oči razgranato
na stolicama kojima je izudarana mama
jedne noći
kestenje koje je kuvala s ljubavlju i snove kao poslasticu
još i danas sećanje kao mačke
pozdravljam na nekom drugom parkingu
ako sećanje vidim
_________________________________
10.58 pm – 11.58 pm & 01.47 pm – 01.49 pm
15. januar 2020 & 1. april 2024.
/poetska online radionica, moderatorica Monika Herceg/
Klein-plava u dubini očiju moje majke
na dlanovima ostavljam ih
prelazim put razmišljanja
nad glavom sivi oblak
plava misao kotrlja se lavirintom zvezdanog ambisa
zenice se šire
polja nedovršenih snova spavaju grleći to crnilo
i dalje jača od erupcija vulkana sumornosti
sklupčana na posebnom mestu – voljena
čitajući u potaji sve zaključane suze
stihove zaboravljene na jastuku
obgrli me čvrsto, iskreno, nežno, kišom ljubavi
na njenim dlanovima leže sva rasuta zrna prašine
gazim lišće odvažno, stidljivo, iz oblaka kaplje zrak
na pločniku života noseći zenicu plavog oka
nekog dalekog šapata, a ipak bliskog
grleći to crnilo ogrnuto Klein-plavom
tu tamu dubine duše moje majke
___________________________________
26.11.2023.
14.54h – 15.08h
nedelja
/Yiewsley, soba 5/
{nagrada – ’Prvo Slovo Subotice 2024’}
na metalnom krevetu sjedimo. dva tijela. poluodrasla jajna ćelija i negdašnji cijeli svijet unutarnjih valova. tražio sam pogled. susret dvije crne rupe. one kroz koje možeš dosegnuti taj svijet u kojem sam nekoć poput larve plivao. tražim sopstveni odraz u nijansama plave. vidim samo blještavo bijlele zidove, bijele rešetke na dva postojeća prozora. metalni krevet naslonjen je na zid. ima bijlele plahte. sa moje desne strane sjedi jedna isisana žena u cvjetnom ogrtaču. kroz tanku kožu mogu se vidjeti vene i oblik svake kosti šaka i lica. okrenula se ka vratima, ka mojoj lijevoj strani. susrela su se dva oka. u njenom plavom ne prepoznajem onaj unutarnji svijet. elektrošokovi abortirali su srž. svakodnevno stezanje kožnim kaiševima o rubove metalnog kreveta. ta srebrna boja svježeg metala, hladna poput blještavila zidina sobe. ona koja me je učila kako voljeti puževe nakon kiše više ne stanuje u tijelu ove žene. gdje si? tražim te u kutovima sobe. u bjelinama plafona. u malim procjepima za niti paučine ponekog zalutalog kućnog pauka iz tvojih stihova. napisala si jednom – poljem hrle vrane crne. nisi se nikada vratila cijela. vrane su odletjele. ostalo je samo ravno polje. horizont linija izvan prozora. izvan ograde rešetaka.
u sadašnjici, možda već potpuno odrasla jajna ćelija, sjedi na sličnom krevetu. iza plavog najlonskog zastora krici i krv. u mojem unutarnjem svijetu valovi su veliki. ali katkad dovljno mali da se održim na površini. na bijelim plahtama. kut je cijela soba. urezujem strah u kožu. iscrtavam horizont. linije postaju krvavi zalasci sunca. abortirani unutarnji svijet curi ka spolja. na nekom drugom metalnom krevetu.
Sunday, 24 August 2025
Nagrađene p(j)esme 2023./2024./2025.DEO PRVI
Na tirkiznim valovima
Na valovima Jezera s kricima
crnoglavih galebova
Napijen i nesvestan nosi me Mesec
Briše sve tragove
Čini se da se mičem
Zajedno sečemo vene uzduž – horzontalno
Kao ravnica u udubljenju boje krvi
Puna životnog blata, provalnih tragova
Aušvic je tamo negde, ostaje žut
Jedan talas sa kamenjem u džepu
U mislima oslobođenim
Osmeh je saučešće
Gasim se
Gasim se
Gasi me
Oči u oči misli saučešća
Ljubičasto je što bezrečno šapuće:
Pssssstttttt!!!
_______________________________________
22. maj 2024.
/*naslov – stih Osipa Mandeljštama/
{Opšta bolnica Subotica
Jednom će i njen mjesec zasjati
iz straha da ću je u bijelome svijetu zauvijek zaboraviti.
Ő létezik, valángan. Menekülj önmagaból elől.
Belső bimbói még nem nyíltak kis le talán.
Csak talán én lehetek nekia tavasz. *
______________________________________
u tijelima securitate na vratima zvoni tri puta sa druge strane
krvarenje mjesečine
val nad koracima strahovi
u okvirima oblici crtani znakovima
monohromi mono hromi mono mi monomi hromi i mono i mi
valovi presjedaju sa sjedišta na sjedište
pomicajima
okružuju nebodere
dok osluškujem nestajanje zvoni tri puta
zvoni tri
zvoni ti
zvoniti
mono i mi
hromi
sklupčani
__________________________
utorak
30.01.2018.
oko nule
spuštena metalna zavesa do pola
skoro sasvim do dna
zgrčeni prsti kao nakon višenedeljnog pranja posuđa
više ruke i šake nego noge
neprimetno sobni pauci pletu mreže
sve manje sposobni da budu pravo JA
– što ideš stariji sve ćeš manje stvarati – kaže
elicea i belbien = escitalopram i zolpidem plus diazepam
drugi i treći zabranjeni – prohibited
sasvim odlučno uranjam u kanalizacione odvode
u kolotečinu otpadaka
u slivnike
uglavnom nepojeden poridž i
jacket-potato
na računu oko nule
i misli o lažnim prijateljstvima
dojučerašnjih poklon-primalaca
koja se rađaju kao rojevi i jata
parazitskih insekata koji se hrane isisavajući srž
a onda umiru usled kratkotrajnosti disanja
minut spavanja
minut čekanja
minut alarma
minut odluke
svaki dostojan tako vrsnih takmičara
u ovom slučaju vrednih oko 10 funti po satu rintanja
__________________________________________
03.38 h – 03.46 h
28. septembar 2021.
utorak
(Beogradski Krug Kredom 2025.)







